LEC finale koje se održalo 2019. u Ateni posebno je po mnogočemu. Osim što sam imao priliku uživo vidjeti kako Luka “Perkz” Perković u petom gameu protiv Fnatica osvaja novi trofej, prvi sam put upoznao i Carlosa “ocelotea” Rodrigueza, ali imao i dosta pamtljivih iskustava. Riot Games mi je “red flagao” objavu na Instagramu, čuvali su me pripadnici notorne navijačke skupine Gate 13, a imao sam i zanimljiv odnos s PR agencijom na samom eventu.

O Esport pričama…

Esport priče su serijal tekstova o zanimljivostima, anegdotama i dogodovštinama koje se odvijaju u pozadini esporta. Neke će biti moje osobne, neke tuđe, lokalne, regionalne, globalne. Njihov cilj je pokazati i drugu stranu esporta, onu koja se ne vidi na streamovima turnira ili rezultatima igrača i ekipa. To su one priče koje se prepričavaju na kavama, LAN turnirima, druženjima i tulumima. One koje nas podsjećaju zašto zapravo radimo to što radimo i zašto to toliko volimo. Želiš li i ti podijeliti neku svoju esport priču, slobodno se javi na [email protected] i sigurno ćemo pronaći način kako to najbolje učiniti.

U Atenu su me poslali prijatelji

Putovanje u Atenu i kartu za finale League of Legends European Championshipa 2019. dobio sam za rođendan. Društvo je na inicijativu frendice skupilo novce i kupilo mi karte. Sigurno jedan od najboljih poklona koje sam dobio. Neću ih poimenice navoditi, ali oni znaju koji su. Hvala vam još jednom! Smještaj sam pronašao sam. Kasnije će se ispostaviti da sam dosta daleko od arene u kojoj se održava finale. S obzirom na to da moja Maestro kartica Zagrebačke banke tada nije prolazila na Airbnbu, Flegma mi je pomogao da nešto iskemijamo. Ne znam je li on platio smještaj ili poslao novce na Visu da to napravi, ali vremena je bilo malo. Trebalo se organizirati.

Pri dolasku u Atenu dočekao me Konstantinos, moj domaćin. Dijelili smo njegov veliki apartman. Lokacija je Chalandri, ako se ne varam, predgrađe u sjevernom dijelu Atene. Prekrasna lokacija, vrijeme je bilo odlično. Iako je meni smještaj manje važan, nemam nekih posebnih prohtjeva jer sam ionako na eventu cijelo vrijeme, bio je odličan, kao i domaćin. Stigao sam baš na svoj rođendan i koji dan prije početka finala. Konstantinos je tim povodom načeo butelju nekog vina popili smo po čašu ili dvije i to je bilo to. Jedino što mi je rekao usput, uz kućna pravila, jest da je s nama u apartmanu i jedna djevojka iz Bugarske.

Putovati sam je potpuno drugačije iskustvo i preporučujem ga svakom. Kada ste s nekim koga poznajete onda prenosite navike iz druženja i na putovanje, barem djelomično. To je odlična stvar, ali kada si negdje sam, dosta je drugačije. Kako sam tada radio za Index.hr, tražio sam i propusnicu za press. Na kraju je i dobio bez ikakvih većih problema iako sam imao i kartu. Nije to bio baš godišnji odmor pa sam iz Atene redovito i pisao. Kada sam već tu, trebalo je iskoristiti i priliku koja se nudi i po prvi puta za Index izvještavati uživo s jednog od najpoznatijih esport događaja.

Finale se odigravalo u dvorani Nikos Galis u olimpijskom selu u Ateni. Veliki kompleks pun je sportskih borilišta i prazan. Odmah sam shvatio da sve moram nositi sa sobom jer nije neka opcija odlaziti iz dvorane i pješke tražiti što mi treba. Soba za novinare bila je dobro organizirana, imali smo hrane i osvježenja, a čuvali su je i redari. Generalno i nije bilo neke potrebe da napuštam dvoranu jednom kada u nju uđem. Kako tada nisam imao drugi laptop, nosio sam Acer Predator Helios 500. Veliko čudo od 17″ i teško više kilograma s adapterom za struju zbog kojeg su me redovito izvlačili sa strane kontrolori u zračnim lukama.

Labros brat

Nositi to svuda sa sobom po grčkoj vrućini nije nimalo lak zadatak. Kako i sam izgledam kao ultras ili pripadnik neke navijačke skupine, odmah sam se sprijateljio s redarima. Naime, osiguranje na eventu su bili pripadnici navijačke skupine Gate 13, odnosno Panathinaikosa. Prvo pitanje redara je bilo odakle dolazim, a odmah zatim je uslijedilo i ono čuveno – “Za koga navijaš?”. Odgovorio sam Dinamo, bez previše razmišljanja. Redar Labros, s kojim ću se uskoro sprijateljiti, trljajući kažiprst o kažiprst dodaje: “Gate 13, Panathinaikos – BBB braća“. Aludirajući pritom na to da su to prijateljske navijačke skupine. Kroz narednih nekoliko dana u Ateni naučit ću dosta o tom prijateljstvu. Nakon kratkog razgovora sa svojom tadašnjom urednicom Deom Redžić, odlučili smo da ćemo i o tome napisati tekst. Objavljen je na Indexu nekoliko dana nakon što sam se vratio iz Atene – Kako su me na gaming spektaklu u Ateni čuvali prijatelji Bad Blue Boysa.

Prvi službeni događaj na samom eventu je bilo predstavljanje planova za europski LoL esport. Moje jedino pitanje je bilo što planiraju s manjm ERL ligama i kako će ih razvijati? Odgovor tada nisu imali. Nekoliko godina kasnije čini se da ga i dalje nemaju. Dok su svi trčali za esport zvijezdama ja sam svoj prvi intervju u Ateni radio s Labrosom. Čudno su nas gledali, ali ionako sam se bolje uklapao među redare nego glasne i zahtjevne novinare renomiranih esport portala za koje ste znali da su negdje blizu i prije nego što se pojave zbog pompe, drame i galame koja ih prati. Nakon kratkih konzultacije s PR agencijom na eventu, dogovorio sam intervju s Carlosom. Naravno, dolazim na vrijeme samo da bi me obavijestili da od intervjua ništa. “Možda sutra…”. Čudna je to situacija. I prije samog odlaska u Atenu rekli su mi da Riotu nismo bitni, a to se tamo dalo i osjetiti.

Upoznavanje s Carlosom

Ipak, dobio sam priliku na dan finala razgovarati s Carlosom. Svi koji prate esport znaju da je osebujan, a moj dojam dok smo razgovarali nije bio nimalo drugačiji. Točno ono što sam očekivao. Po mene je došla djelatnica agencije i rekla da krenem s njom jer će Carlos uskoro biti slobodan. Međutim, dok smo došli u prostoriju u kojoj su se obavljali intervjui, njega je još žvakala neka novinarka. Imala je pravo na deset minuta iako je intervju trajao bar tri puta toliko. Kako je Carlos jako zauzet, ja sam dobio samo pet minuta. Rukovali smo se, sjeli, upalio sam diktafon i predstavio se.

Fokusirao sam se na njegov odnos s Perkzom i pokušavao izbjeći pitanja na koja je taj dan već odgovorio bezbroj puta. To možete pročitati u svim medijima. I njemu je prijalo razgovarati o nečem drugom. Danas taj cijeli razgovor izgleda potpuno drugačije nakon svega što se dogodilo i Perkzovog odlaska iz G2 Esportsa, koji je tad bio nezamisliv. Ono što mi je ostalo u sjećanju je njegov odgovor na sljedeće pitanje: “Jednom si prilikom za sebe rekao da si više natjecatelj nego biznismen. Esport industrija je natjecanje, osjećaš li da pobjeđuješ?”.

“Mislim da da, ali nikad nije dovoljno. Što misliš da će se dogoditi kada osvojimo Worlds? Još nismo postigli cilj, to je tek prvi korak. Trebamo ga osvojiti dvaput, triput, jednom više nego SK Telecom T1. Kada ga osvojimo 10. put i postanemo apsolutno legendarna ekipa… Ne znam. Nebo je granica. Ambiciozni smo. Kao kada s lukom i strijelom pucaš u zrak. Nikad nećeš doseći oblake, ali doći ćeš im bliže nego kad ciljaš malo niže.”. Zvučala je iskreno. Cijeli intervju je također objavljen na Indexu pa ga neću ponavljati – Jedan od najmoćnijih ljudi gejminga: “Odmah sam znao da će Hrvat voditi moj tim.

Kada je diktafon pokazao da je prošlo pet minuta prestao sam s pitanjima i ugasio ga pri čemu se on podosta začudio. “To je to? Gotovi smo?” Objasnio sam mu kako sam dobio pet minuta i pet minuta sam iskoristio. Ustao se i zagrlio me. Rekao je da iznimno cijeni kada netko cijeni njegovo vrijeme. Moj intervju je bio posljednji pa smo se zajedno uputili prema prostoriji za novinare. To je bila prilika koju sam čekao… “Čuj, Carlos. Znam da si veliki navijač Real Madrida. Luka Modrić ti vodi omiljeni nogometni klub i to jako uspješno. Luka Perković ti vodi esport klub, također uspješno. Što kažeš da ti Luka Marušić vodi content pa da sve pregazimo?” Nasmijao se. Cijenio je pokušaj. Rekao je da se slobodno javim. Nisam to učinio. Više sam bio ponosan na sebe i svoju dosjetku nego što sam želio raditi za G2.

Legendarno LEC 2019 finale

Bližio se i početak samog finala. Opet sam se uredno predbilježio za intervju. Tri osobe koje sam naveo bile su Perkz, Mikyx i Nemesis. Hrvat i dva Slovenca koji su igrala u finalu. Nažalost, bilo što osim Perkza bi jako slabo prošlo na Indexu. Slovenci još nekako.

Gledao sam generalne probe finala kojeg sam online gledao toliko puta. Content timove Fnatica i G2 Esportsa kako rade i lete po dvorani. Zaista jedinstvena prilika. Na hodniku sam tako sreo i Aarona “Medica” Chamberlaina, popularnog komentatora, meni jednog od omiljenih. Zaustavio sam ga samo da ga pozdravim i izrazim mu podršku. On je to srdačno prihvatio i pozvao neku random osobu kraj nas da nas fotografira zajedno. Nikoga na cijelom eventu nisam pitao za fotografiju. Među pravilima za novinare tako je bilo napisano. Naravno, nisam ga odbio. Okinuli smo sliku i ja sam je zakačio na Instagram (za svih svojih 100 pratitelja) uz citat pola rečenice kako se ne bi trebali slikati s talentima i igračima. Ubrzo sam dobio obavijest da je Riot označio moj post i mole me da ga uklonim zbog spornog citata. Pokazao sam djelatnici PR agencije da je cijeli dokument koji su dali novinarima već danima na Redditu, ali radi mira u kući na kraju i uklonio objavu.

Napokon kreće finale. I dok ljudi s VIP propusnicama i drugi uzvanici, koji su koristili isti ulaz kao novinari, stoje u redu i provjeravaju im se karte, ja ulazim slobodno. Kada me vide, redari mašu rukom i zovu me da prođem. Kontrole su bile malo strože jer je dan prije bilo dosta propusta. Ljudi koji stoje u redu sigurno misle da su trebali kupiti tu propusnicu koju imam i ja. Ta je propusnica bila sok i čokoladica za redare. Novinari su ih imali neograničeno, ali redari nisu. Cijeli su dan tamo stajali i kako loše pričaju engleski, vjerojatno se nisu ni sa kim previše ni razgovarali.

Labros pazi na moj laptop i druge stvari, a ja sam u potpisanom dresu G2 Esportsa i gledam finale. Spektakl, svaki game. Fnatic je poveo, a G2 vratio. Treći game dobiva Fnatic i imaju dvije prilike za osvojiti LEC. Tada kreće 1:2 buff Perkza. Prije odlučujućeg petog gamea vani razgovaram s tatom i sinom u Fnaticovom dresu. Svi su dobro raspoloženi zbog napetog finala. Govorim im kako će Perkz u zadnjem gameu igrati Syndru na botu. Rijetko kad sam bio u nešto toliko siguran kao tada u to. Oni misle da Fnatic osvaja neovisno o draftu. Naravno, Syndra bot, ako se ne varam 9/2 score i novi trofej G2 Esportsa. Vidjeti Perkza uživo s hrvatskom zastavom na početku finala kako stoji pored Rekklesa pa sve do toga da osvaja LEC za svakog ljubitelja esporta bilo bi nezaboravno iskustvo.

Međutim, ja još nisam gotov s poslom. Nakon finala provjeravam kakva je situacija s intervjuima. Finale je dugo trajalo pa ceremonija…. Već je kasno. Dobivam informaciju da sam 14. ili 15. po redu za intervju s Perkzom, ako ga uopće dobijem. Pokušavam objasniti da sam jedini novinar iz Hrvatske i da mi treba pet minuta te kako bi Perkzu sigurno bilo drago na svom jeziku dati pobjednički intervju, jednom za promjenu. Gospođa mi tada govori da ne mogu raditi intervju u dresu G2 Esportsa. Nemam fotografa, nemam kameru, intervjui se rade jedan na jedan… Nema veze, presvlačim se pred njom jer je u dvorani dosta ljudi da bi mi rekla da pričekam i dođem li na red da će me pozvati. Kratko sam joj objasnio da nema potrebe, može me izbrisati s liste. Nazvat ću Perkza ili mu poslati poruku i to je to. Podosta ju je uzbudila moja reakcija. Počela je pričati o protokolu i kako su igrači umorni, svi žele intervju i slične stvari. “Oprostite, finale je završilo, kada izađem iz dvorane protokola nema, a hoće li i kada Perkz meni odgovoriti to nije njena stvar.”

Rođen si u Splitu?!

Pokupim stvari i dolazim do prijatelja Labrosa. I on je sretan što su “moji” pobijedili. Onako, bratski, navijački. Hoće da se dodamo na Facebooku prije nego odem, ali to nije jednostavno kako se čini jer ja ne čitam grčki, a on jedva priča engleski. Prebacimo njegov mobitel na engleski i ja unosim svoje ime i prezime. Odabirem prvi ponuđeni profil i vraćam mu mobitel. Krećem zadovoljan prema apartmanu kad me on zaustavlja. Promijenio je raspoloženje, a meni ništa nije jasno. Upirući prstom u telefon pokazuje na moj profil na kojem lijepo piše da sam rođen u Splitu… “Dinamo ili Hajduk?” Kažem Dinamo i pokazujem vozačku, jedini dokument na kojem piše da sam rođen u Splitu, objašnjavam da cijeli život živim u okolici Zagreba. Uz prijateljski pozdrav i obećanje da se vidimo opet odlazim. Tu večer sam se izgubio u Ateni. Taksisti su bili zauzeti i gasili su aplikaciju preko koje voze. Nije ih bilo. Ni to nije moglo pokvariti moje raspoloženje.

U ponedjeljak sam imao slobodan dan pa sam s Gabrielom, Bugarkom koja je bila u istom apartmanu prošetao Atenom. I njoj je bio slobodan dan. Dotad smo se družili samo na balkonu apartmana. Ona bi pušila i nosila slastice s Masterclassa koji je pohađala, a ja bi pio pivo i klikao po laptopu. Zanimljivo, zaista ne volim slastice, a ona uopće ne pije.

Nije mi to bio prvi put u Ateni, ali odlučili smo posjetiti neke muzeje u centru. Krenuli smo u kasno popodne jer je bilo zaista vruće. Međutim, muzeji ponedjeljkom rade do 14:00. Ne znam zašto. Obišli smo par restorana i slastičarni i vratio sam se kući. Da nije bilo inicijative mojih prijatelja ne bih tada upoznao Carlosa i gledao kako Perkz diže trofej za G2. Par mjeseci kasnije ta će postava G2 Esportsa s Perkzom na botu izgubiti finale Worldsa protiv FPX-a. Mjesec dana kasnije G2 će dovesti nexu i huNtera iz CR4ZY-ja, za koji ću ja početi raditi na samom početku 2020.

Želiš li i ti podijeliti neku svoju esport priču, slobodno se javi na [email protected], LinkedIn ili Twitter i sigurno ćemo pronaći način kako to najbolje učiniti.