O esportu uvijek pričamo kao o industriji. Pričamo o igračima i rezultatima, o novcu. Ovo nije jedna od tih priča. U osmom mjesecu 2021., kolega Alen Šola i ja bili smo na bootcampu u Beogradu s tadašnjom postavom ekipe GORILLAZ. U prijevodu, desetak dana smo proveli u Relogu. Međutim, glavni protagonist ove priče nije legendarni Šveđanin Robin “flusha” Rönnquist, koji je tada igrao za GORILLAZ, niti veliki Mladen Jurić iz Relog Medije. Protagonistica je teta Branka.
O Esport pričama…
Esport priče su serijal tekstova o zanimljivostima, anegdotama i dogodovštinama koje se odvijaju u pozadini esporta. Neke će biti moje osobne, neke tuđe, lokalne, regionalne, globalne. Njihov cilj je pokazati i drugu stranu esporta, onu koja se ne vidi na streamovima turnira ili rezultatima igrača i ekipa. To su one priče koje se prepričavaju na kavama, LAN turnirima, druženjima i tulumima. One koje nas podsjećaju zašto zapravo radimo to što radimo i zašto to toliko volimo. Želiš li i ti podijeliti neku svoju esport priču, slobodno se javi na [email protected] i sigurno ćemo pronaći način kako to najbolje učiniti.
GORILLAZ u Relogu u Beogradu
Bio je to prvi pravi bootcamp Gorila u tom sastavu. Alen Šola u ulozi esport menadžera odrađuje sve s ekipom, ja sam tamo za sve content i marketinške dužnosti. U tom trenutku izrađuje se novi brending organizacije zbog čega ekipa i dalje igra pod miks imenom. Flusha, suNny, sergej, HS i ritchiEE su tadašnja petorka, koju trenira lmbt. Cilj bootcampa je, osim pripreme, upoznati bolje ekipu, dostaviti ono što se od nas očekuje za novi brending i napraviti plan za dalje. Dok ekipa igra, Alen i ja sjedimo u Relogu i radimo. U prosjeku desetak sati dnevno smo tamo, van povremenog ručka i večere, nekog sastanka ili odlaska na pivu. Ako već negdje moram zapeti desetak sati dnevno, vjerujte mi, drago mi je da je to Relog Media.
Svi, koliko ih je tamo zaposleno, od poznatih ljudi s regionalne scene, kao što su Jurić, Miša, Svojke, shev, Đulabić, do onih koje tamo upoznate i onih koji su tamo na bootcampu, sve živi esport. Ima nešto u tome da jutarnju kavu pijete s Jonatanom “Devilwalkom” Lundbergom i Pecom Markovićem. Zafrkavate se uz cigaretu s emicom ili vidite Madena kako igra za svjetsku organizaciju, a ne tako davno igrao je naš LAN u Splitu.
Dok se naši pripremaju u bootcamp sobi četiri, preostale tri okupiraju ekipe kao što su Complexity, FPX i Imperial. Migzi i društvo za šankom kuhaju najbolji cappuccino i nikad im ništa nije teško. Stalno se gledaju i komentiraju neki mečevi, 4glory ili iNation. Nervozno gledate s menadžerom Complexityja kako će odigrati neki qualifier sa zamjenom. Kada i sam znaš kakvi su ulozi, perspektiva je nešto drugačija.
Dojam u Relogu je da su svi uvijek dobre volje, što ne može biti istina. Ili može? Dok mi tamo sjedimo, ljudi rade, dolaze i odlaze. Svatko srdačno pozdravi, popije kavu i ide svojim putem, uglavnom. Osim Alena i mene koji tamo već treći dan postajemo inventar. Nema li nas u Relogu ili ispred njega, Bajica se već lagano brine gdje smo i što radimo :).
“Tu negde u Beogradu”
S obzirom na to da je ekipa na okupu prvi put, a brending nije gotov, dolazim na ideju da napravimo GORILLAZ majice, što je jednostavnije moguće. Poslikat ćemo igrače za HLTV.org u tim majicama (a i nama je potrebno da imamo original slike, a ne slike igrača u dresovima prošlih ekipa, za prezentacije i promo materijale). Nakon fotkanja, igrači će ih potpisati i imat ćemo fora giveaway u budućnosti. Tko ne bi želio dres s potpisom flushe, suNnyja, sergeja i ekipe? Naravno, za to mi trebaju majice. Treba mi i studio. I fotograf mi treba. I to sve mi treba – sutra ili prekosutra. Ukratko, treba mi Mladen Jurić.
Nakon što sam kratko porazgovarao s Jurićem, sve je bilo organizirano. Tako to obično bude. “Brate, sutra te vodim da idemo po te majice, znaš kako dobre majice. Videt ćeš.”. Dogovoren je fotograf, soba s greenscreenom u Relogu je prazna pa ćemo fotke napraviti tamo. Alen i ja sve organiziramo s igračima i spremni smo.
Dan kasnije nestrpljivo čekam Jurića da mi javi za majice, ako treba, samo neka mi kaže gdje, da to odradim sam. Međutim, to tako ne ide. Dolazi napokon Jurke, sjedamo u auto i krećemo. Moram priznati, prvo čega sam se tad sjetio dok sam gledao Beograd kroz prozor auta je kako živim jedan od dnevnih Jurićevih Instagram storija – “tu negde u Beogradu”. Jedino što mi nije zapjevao. Nakon kratke vožnje dolazimo ispred zgrade. Zvonimo na portafon i spuštamo se u podrum. Ulazimo u radnju koja kao da je ostala u nekom drugom vremenu. Kažem to na najljepši mogući način. Dočekuju nas dvije gospođe i Jurić me upoznaje s tetom Brankom. Cijela prostorija puna je majici koje je ona šivala. Jurić mi pokazuje na određene majice i govori kako mu je teta Branka nebrojno puta izašla u susret za razne turnire i radila majice u nerazumnim rokovima. “Super”, mislim si. I meni majice trebaju za 24 sata.
Teta Branka
Čim je teta Branka čula moj naglasak, pitala me otkud dolazim. Kažem Hrvatska, glupan. Obično je to ljudima dovoljno, ali u Beogradu nije. “Iz Zagreba, odnosno, Velike Gorice pokraj Zagreba”, ispravim se. Njeno lice, ionako već previše srdačno i toplo, odmah se ozarilo. Naravno da zna za Veliku Goricu. Priča mi teta Branka kako je i ona Zagrepčanka. Živjela je u Ilici. Pita me kako je “tamo”? Već je dugo u Beogradu. Nastavlja priču kako je bila radio amater i imala problema s policijskom stanicom u Ilici. Sve te priče prolaze uz standardnu zajebanciju Jurića. Nakon cigarete i razgovora u radnji objašnjavam kakve mi majice trebaju. Šaljem logo na mail i napominjem kako smo tu samo još par dana i da mi je zaista frka. Nema problema. Zvat će me kad bude gotovo.
Dan kasnije, ista priča. Tu negdje u Beogradu, Jurke i ja lagano idemo pokupiti majice. Digao sam novce da to mogu platiti iako znam samo okvirnu cijenu. Opet ista zgrada, isti podrum i teta Branka. Vadi šest majici na stol i kaže: “Pogledaj, proveri jel sve u redu”. Nema potrebe, puno vam hvala. Naplatila je samo materijal i tisak, ne želi plaćati rad nekom “svom”. “Ma uzmite teta Branka, puno vam hvala, nije problem”, nije bilo dovoljno. Nekako smo na kraju postigli kompromis oko plaćanja.
“Nemoj mi zameriti ovo što ću sada uraditi”, kaže teta Branka gledajući u mene. Ja se okrenem zbunjen, gledam u Jurića za neki signal koji će mi pojasniti situaciju, ali ne dobivam ništa. “Ovo sam ručno sašila” kaže, “radimo i ove male zastavice, za sportske klubove, timove, znaš, političare i kome god treba”. Sjajnih suznih očiju daje mi malu stolnu zastavicu Republike Srbije. “Uzmi, ako ikad ne znaš gde ćeš, da znaš gde si uvek dobrodošo”. Uz taj zagrljaj Beograd je postao bliži nego što je bio ikad prije, iako sam ionako mislio da je već tu, blizu.
Hvala, teta Branka. Kasnije sam shvatio da ništa drugo nisam ni mogao očekivati kada sam za nešto zamolio Mladena Jurića. Privlačiš ono što zračiš.
Nakon što smo imali majice, dolazi i super ljubazan dečko koji će fotografirati ekipu. Za dogovor nam je trebalo ravno desetak sekundi. Sve što sam rekao je da nam trebaju fotke za HLTV. Bile su na mailu za čas. Nije trebalo davati nikakav poseban brief, sve je znao. Dobro da ih i sam nije poslao brchi, iako ni to vjerojatno ne bi bio problem. Trebao nam je i bijeli ili srebrni marker. Gdje da to sada nađemo? Nema straha, ima ga Peca, jer tko nema? Igrači i trener su potpisali majice. I dalje su kod mene. Nema baš previše smisla dijeliti majice s potpisima igrača koji više ne igraju zajedno… Međutim, uspomena je ostala. I možda sada važnije nego prije, u svijetu podjela, nemojte dozvoliti da nas dijeli bilo tko. Ljudi su društvena bića i trebamo jedni druge, bez obzira na nacionalnost, vjeroispovijest ili bilo što drugo.
Želiš li i ti podijeliti neku svoju esport priču, slobodno se javi na [email protected], LinkedIn ili Twitter i sigurno ćemo pronaći način kako to najbolje učiniti.
