Sve više organizatora okreće se franšiziranim esport ligama. Narušavaju li one natjecateljski integritet u esportu u korist kapitala ili donose prijeko potrebnu sigurnost timovima?

Prije nego se više posvetimo temi o franšiziranim ligama u esportu, ukratko ću vam predstaviti LEVEL+ kolumnu koju ćete moći čitati jednom tjedno na adria.gg portalu. Moje ime je Luka “level” Marušić i radim kao freelancer za CR4ZY na poziciji Head of Content. Okosnica mog angažmana u domaćem esportu dugo je godina bilo pisanje i uređivanje portala (Gamer.hr, Index.hr, CSadria.org, Adria.gg). Posljednjih godinu i pol dana proveo sam radeći sadržaj za CR4ZY na globalnim esport projektima, no u zadnje vrijeme mi je jako nedostajalo pisanje i tako smo došli do prve LEVEL+ kolumne! Pratite adria.gg stranicu srijedom u večernjem terminu i čitajte novitete iz svijeta domaćeg i regionalnog esporta. Komentirajte, kritizirajte, šaljite sugestije i naravno – čitajte!

Esport je nastao iz communityja. Tome u korist govore i League of Legends, Dota 2 i CS:GO, tri najpopularnija esporta na svijetu koji su nastali kao modovi drugih igara i to prije desetakak godina. League of Legends nije mod, već punokrvna igra, ali rađena na temelju DotA-e, koja je sama bila mod. Budući da League of Legends nema single player, a i na loreu se počelo intenzivnije raditi dosta nakon izlaska, možemo ga opisati kao mod za potrebe ove kolumne.

Ono što se oduvijek njegovalo (ili trebalo njegovati) u esportu je i natjecateljski integritet. Omogućavanje svim igračima iz svih zemalja da kroz pravedno natjecanje dođu do trofeja i pobjede. Franšizirane esport lige koje su sve popularnije među organizatorima i publisherima u posljednje vrijeme zadiru u te osnovne koncepte esporta.

Što je franšizirana esport liga

Franšizirana esport liga kreće od koordinatora, organizatora natjecanja (npr. ESL) ili vlasnika igre, odnosno izdavača (npr. Riot Games). Koordinator nudi određeni broj mjesta u ligi postojećim ili potencijalnim partnerima za određenu sumu novaca. U esportu pričamo o milijunima ili desecima milijuna dolara ovisno o ligi. Plaćanjem mjesta u ligi tim postaje ravnopravni partner što mu garantira mjesto u natjecanju bez obzira na rezultat. Osigurava i raspodjelu prihoda lige partnerima ovisno o različitim parametrima kao što su rezultat, popularnost i drugo. Otvara više mogućnosti za suradnju sa sponzorima. Osigurava minimalne uvjete igračima koji se u ligi natječu. U idealnim uvjetima, pregovarati kao franšizirana liga za prodaju prava prijenosa, kada su timovi i kvaliteta zagarantirani do neke razine, puno je povoljnije nego u drugim formatima. Samim time i bolje za sve partnere lige.

Nije sve bajno u franšiziranim ligama

Kako bi se netko natjecao u takvoj ligi prvo mora imati osiguran ogroman kapital kako bi uopće mogao platiti mjesto. To može dovesti do toga da neka od imena koja čine scenu jednostavno ne završe u najelitnijem natjecanju što negativno utječe na čitavi esport. Iako ekskluzivni prijenos na nekoj od platformi znači i milijune od prava prijenosa, u istom trenutku ograničava prijenos tog esporta na određenu platformu što ga može učiniti manje dostupnim za određene skupine.

U mnogim je slučajevima franšizna esport liga jedini model elitnog natjecanja u tom esportu pa su pravila lige nametnuta svima koji u njemu žele sudjelovati. Kompanija 100 Thieves željela je graditi globalni brend, dok onaj u kojem su timovi bazirani kao domaćin i u određenim gradovima poput u Overwatchu i Call of Dutyju nije u skladu s njihovim ciljevima.

Bez obzira na visoko inicijalno ulaganje za ulazak u franšiznu esport ligu, za transparentne rezultate o uspješnosti trebati će proći i do nekoliko godina što je dugačak period u esportu.

Za ulazak u neku od franšiziranih esport liga nije dovoljno imati kapital. Timovi moraju priložiti kompletnu i opširnu dokumentaciju, a u obzir se uzima puno kriterija kao što novi tim donosi u kontekstu noviteta, s kojeg je tržišta, u kontekstu sadržaja, kako se uklapa u ligu i u odnosu na ostale timove u ligi. Prijave potom ocjenjuje povjerenstvo i tek se onda ide prema sužavanju izbora timova i prihvaćanja nekog od njih.

Sve se svodi na realizaciju

Na primjerima Overwtach League (Activision Blizzard) i League of Legends European Championshipa (Riot Games) možemo vidjeti kako franšizni model esport liga može biti neuspješan, odnosno uspješan.

Overwatch je izašao 2016. već je iduće godine najavljena Overwatch League s cijenom ulaska od 20 milijuna dolara. Najavljivana kao revolucija u esportu željela je timove vezati uz globalne gradove i tako im omogućiti da se lakše povežu i geografski sa svojim fanovima. Odmah nakon prve sezone liga je proširena s ulaskom novih timova. Kako bi se opravdala visoka ulaganja i došlo do većeg broja gledatelja radile su se brojne greške poput one streamanja na stranicama Cursea gdje praktički pop-up player na velikom broju stranica bio pokrenut automatski pri njihovom otvaranju bez da su korisnici to znali ili željeli. Tako su prividno povećane brojke gledatelja, ali cijela je priča raskrinkana. Zbog nerazumijevanja između Blizzard Activisiona koji vodi ligu i partnerskih timova, brojne su drame pratile lige zbog nelogičnosti u pravilima i upravljanju. Pandemija korona virusa onemogućila je putovanje ekipa kako bi se natjecale i jače pogodila baš Overwatch League nego brojne druge like.

Riot Games je s druge strane franšizirani model u Europi uveo nešto drugačije. Prvo su imali iskustva s takvim modelom u Sjevernoj Americi. Najava da će europski LCS postati LEC stigla je tek krajem 2018. Tada je EU LCS postojao praktički već pet godina. Među 10 timova koji se i danas natječu u ligi samo su bila su samo dva nova imena koja dotad nisu bila poznata fanovima – Excel Esports i Rogue. Cijena ulaska u ligu bila je gotovo dvostruko niža od one u OWL. Promjena je postignuta tako da se postigao dogovor s postojećim timovima u ligi i omogućeni su im bolji uvjeti umjesto da su se vodili profitom i prihvaćali najbolje ponude. Podignuta je razina kvalitete sadržaja i nastavljena je, odnosno proširena je, suradnja s brojnim partnerima koji su već ranije bili dio lige. LEC je izgrađen iz LCS-a dok je Overwatch League napravljen na novoj i nezreloj sceni od strane kompanije koja je uspjela uništiti sve vlastite esport projekte.

LEC je također imao razgranati sustav regionalnih i nacionalnih League of Legends liga koje su stvarale dovoljno novih igrača prije nego što bi nastao. Niže razine esporta su bile postavljene te se nije radilo “top to bottom” kao u slučaju Overwatcha.

Franšiza nije za svakoga

Pitanje jesu li franšizirane lige budućnost esport nije jednoznačno. One to jesu i nisu. Prvo se treba uzeti u obzir cilj izdavača svake igre ili organizatora natjecanja. U svojoj osnovi franšiza ima namjeru ekspanzije.

Za neke esport igre poput Fortnitea, takav model je nepotreban jer je cilj privući što više casual igrača koji će uživati u čestim promjenama u igri.

Raspodjela prihoda za sudionike lige ili natjecanja može se ostvariti i bez franšiznog modela. Ne mora svaki franšizni model biti potpuno zatvoren ili otvoren. Osnovnim partnerima mogu se dodati oni pridruženi koji svoje mjesto u ligi moraju osigurati. Ne mora franšizirana liga biti jedino elitno natjecanje određenog esporta, kao što je to slučaj s Overwatchom. U CS:GO-u i dalje imamo franšizirane lige (Flashpoint i EPL), ali i velike turnire.

Nema jednostavnog kopiranja franšiznog modela i njegovu široku primjenu na veliki broj igara (iako je u osnovo upravo to namjera tog modela) Toga treba biti svjestan. Zato svaki esport mora pronaći vlastiti model.

Iz perspektive timova koji se natječu franšizirane lige znače određenu sigurnost i vrijednost. Broj mjesta u takvim ligama je i dalje iznimno ograničen i postavlja se pitanje je li pravi put s tim milijunima graditi uspjeh iz nule ili platiti mjesto u nekoj od liga pa ga graditi tamo.

Franšize u našoj regiji

Franšizni model esport lige možemo vidjeti i u regiji zahvaljujući Tiltproofu. CS:GO BIH liga je odnedavno franšizirana. Smatram da je u manjim zajednicama gdje postoji dovoljan interes igrača, ali nedostaje onaj partnera i sponzora, franšizni model ili djelomični franšizni model ipak dobar korak. Organizator okuplja timove i zajedno izlaze prema potencijalnim sponzorima. Njihov doseg i popularnost zajedno je značajno veća, a to je vrlo bitno na tržištu gdje se esport tek probija. Unosi se i određena sigurnost koja garantira kako će liga biti određene kvalitete, ali i ostavlja se mjesta u ligi za probijanje novih igrača. Također, organizator na različite načine može podići kvalitetu natjecanja edukacijom i pružanjem operativne podrške timovima kako bi podigli vlastitu kvalitetu rada. Naravno, rezultate ćemo vidjeti tek za nekoliko sezona.