Esport je i dalje poprilično novi pojam u našem društvu, a samim time je i stigmatiziran. U današnjoj kolumni razbijamo najčešće zablude o esportu.

Prije nego se više posvetimo temi o zabludama o esportu, ukratko ću vam predstaviti LEVEL+ kolumnu koju ćete moći čitati jednom tjedno na adria.gg portalu. Moje ime je Luka “level” Marušić i radim kao freelancer za CR4ZY na poziciji Head of Content. Okosnica mog angažmana u domaćem esportu dugo je godina bilo pisanje i uređivanje portala (Gamer.hr, Index.hr, CSadria.org, Adria.gg). Posljednjih godinu i pol dana proveo sam radeći sadržaj za CR4ZY na globalnim esport projektima, no u zadnje vrijeme mi je jako nedostajalo pisanje i tako smo došli do prve LEVEL+ kolumne! Pratite adria.gg stranicu srijedom u večernjem terminu i čitajte novitete iz svijeta domaćeg i regionalnog esporta. Komentirajte, kritizirajte, šaljite sugestije i naravno – čitajte!

Sve donedavno gameri su bili stigmatizirani, a samim time i gaming kao hobi. Iako gamingu popularnost konstantno raste, mnogi su se ustručavali priznati da igraju videoigre. Znate, zbog onog mišljenja da su gameri antisocijalni, nesigurni i u podrumu svojih roditelja igraju videoigre. Za takvu sliku o gamerima mnogo je krivaca. Gameri su tako bili prikazivani u pop-kulturi. Redom knjige, filmovi, glazba… Zgodne srednjoškolke izbjegavaju nerda, rugaju mu se i slično. Kako su godinama gameri odrastali u toksičnom okruženju i doživljavali neugodnosti, dio toga prenijeli su i na servere. Pogotovo prema djevojkama – Ali to je za neku drugu kolumnu!

Mišljenje o gamerima se u zadnje vrijeme podosta promijenilo. Milenijalci su odrasli uz videoigre i prema njima imaju drugačije mišljenje od svojih roditelja. Samim time i drugačije odgajaju vlastitu djecu. Prema nekim procjenama danas postoji oko 2,7 milijardi ljudi koji igraju videoigre. Teško je negativno prikazati nešto što danas razumije i prakticira toliko ljudi. Čak je i lockdown povodom korone pojačao to gaming iskustvo i dodatno razbio predrasude. Mnogi su više igrali, ali i družili se kroz videoigre, kada su bili primorani ostati kod kuće. Danas vidimo brojne poznate ličnosti kako javno govore o tome da igraju videoigre. Mnogi od njih streamaju na Twitchu poput Terryja Crewsa, Deadmau5a, Dele Allija, Sergia Aguera, Maria Hezonje pa čak do političara kao što je Alexandria Ocasio-Cortez. I Antoine Griezmann je svoj pogodak u finalu Svjetskog prvenstva u Rusiji baš Hrvatskoj proslavio plesom iz Fortnitea. Gaming je danas kul. Svi igraju.

Esport je pak i dalje novi pojam u našem društvu. Često je potrebno dodatno pojašnjavanje što je i kako funkcionira. Usko je povezan s gamingom pa je neke zablude i naslijedio. Vrijeme je da se riješimo bar nekih od najčešćih zabluda o esportu.

1. Profesionalni gameri samo sjede i igraju videoigre

Puno se pažnje posljednjih godina pridaje zdravlju profesionalnih gamera. Danas je podjednako važno što rade van igre, kao i ono što rade u igri. Mentalitet koji je naslijeđen prvenstveno od najboljih igrača iz Južne Koreje kako je za napredak u igri potrebno igrati još više uglavnom je napušten. Korejci su igrali po 10 ili 12 sati dnevno kako bi dosegli kultni status u StarCraftu. Da bi im mogli parirati, zapadnjaci su ih počeli imitirati, ali rezultat nije bio isti. Team SoloMid među prvim je League of Legends ekipama otišao na pripreme u Južnu Koreju. Pokušali su primijeniti isti model, ali nisu bili zadovoljni rezultatima. Danas igrači imaju obavezne fizičke treninge, rade sa psiholozima i nutricionistima. Rekao bih čak da je među gamerima manje pretilih nego u društvu. Ako gameri samo sjede, onda nogometaši samo šutaju loptu. Za pobjedu na serveru, potrebno je pobjeđivati i van servera – u životu.

2. Esport prate samo djeca

Esport publika ponajviše ovisi o samoj igri. Prosjek godina gledatelja Dote 2 i Fortnitea nije isti. Globalno esport prati oko 500 milijuna ljudi. Prema istraživanju Nielsena prosječna starost publike na Zapadu je 26 godina, a oko 70 posto čine muškarci. Radi se o mladoj, tehnologiji priklonjenoj publici, aktivnoj na digitalnim platformama i društvenim mrežama. To je jedan od razloga zašto esport zanimljiv tolikim brendovima. Dio esport publike čine i tinejdžeri i djeca, naravno. Međutim, daleko najveći dio čine mladi od 18 do 34 godine.

3. Nije važno kako pišemo “esport”

Naprotiv. Vrlo je važno kako pišemo esport ako želimo da nas se ozbiljno shvati. Kako objasniti nekome da se radi o potentnoj industriji budućnosti ako svako malo pišemo drugačije? S obzirom na to da esporta u bilo kojem obliku nema u pravopisu, trebalo bi ga pisati onako kako pišu akteri iz esport industrije i zajednice. U engleskom jeziku piše se “Esports / esports”, dok je konsenzus da u hrvatskom pišemo “Esport / esport”. Tako da ako niste sigurno kako ga pisati onda je sigurno slijediti one koji se time bave. Na portalima kao što su Netokracija, HCL.hr, Esport Adria, ali i mnogi drugi, piše se pravilno. Ono što je sigurno jest da se ne piše eSport ili egaming. Susretanje s takvim i sličnim oblicima uglavnom daje do znanja da se radi o nekome tko nije dovoljno upućen. U imenima organizacija često susrećemo eSports, ali radi se o imenima i stilski će se pisati onako kako želi onaj tko je ime osmislio.

4. Gledanje drugih kako igraju video igre je dosadno, kad ih možeš sam igrati

Što je nekome zabavno nije na nama da odlučujemo. Svi koji su odrasli s braćom ili sestrama uz jednu konzolu ili jedno računalo, naučili su gledati druge kako igraju videoigre dok čekaju svoj red. Nekima je bilo draže gledati nego igrati. Slično sam i nedavno proživio kada je moj prijatelj Alen Cinac više uživao gledajući mene kako prolazim God of War na moru, nego da ga igra sam. Pili smo pivu, uživali, razgovarali i komentirali, samo sam ja bio taj koji stišće tipke na kontroleru. I na začetku esporta, u arkadnim igraonicama, uvijek je bilo zanimljivo gledati one najbolje. Okupili bi se oko arkade i pratili. Gledati najbolje kako igraju i igrati sam je potpuno različito iskustvo. Gledati Ivana Balića kako igra rukomet i uzeti loptu i otići na igralište nije isto. Veliki dio esport publike i sam igra igre koje prati, ali dio i ne. Kao što moja majka od tjelesnog u srednjoj školi nije takla loptu, vjerojatno nikad nije ni zaigrala rukomet. Pa ipak, uživa ga gledati.

5. Esport nije pravi sport

Tvrdili su neki kako televizor nikada neće biti u svakom kućanstvu, propast će internet, a videoigre se neće zadržati jer nisu edukativne. Onome tko zaista misli kako esport nije sport, tako će uvijek biti. Nitko ne pokušava osporiti da postoji razlike između sporta i esporta. Prvenstveno nedostatak fizičke aktivnosti. Međutim, to ne mijenja činjenicu da je esport potrebno regulirati kao sport. Nije potrebno osmišljavanje raznih novih modela. Dovoljno je omogućiti da se profesionalni gameri ubrajaju u kategorije sportaša te da esport organizacije mogu biti uređene na sličan način poput sportskih klubova. Južna Koreja, Rusija, Italija, Danska, Nepal, SAD, Finska, Njemačka, Ukrajina su to već učinile. U International eSports Federationu se nalazi stotinjak nacionalnih saveza, među njima i Hrvatska. Nije potrebno narušavanje prirodnog poretka i sportske tradicije kako bi omogućili da se esport dalje može normalno razvijati.

6. Esport promovira izoliranost i antisocijalnost

Od svih zabluda ova me nekako i najviše smeta. Kao što sam ranije naveo, igranje videoigara je za mene i mnoge druge društvena aktivnost. Prilikom odabira koju ću igru igrati jedan od najvažnijih faktora je igraju li je moji prijatelji. Najpopularniji esport naslovi redom su timske igre. Kako bi igrači uopće došli na najvišu razinu morali su igrati s nepoznatim suigračima bezbroj mečeva. Perkza su na League of Legends navukli – prijatelji. Esport se najčešće prati na Twitch.tv i YouTube platformama na kojima postoji i chat kako bi mogli iskustvo gledanja dijeliti sa svima koji gledaju (ili barem čitaju chat). U pauzi od mečeva provjeravamo Twitter. Esport se prati uz sekundarni ekran i to ćete sve češće viđati i u sportu. Na kraju, esport se igra pred publikom. Vjerujte mi. Sve emocije koje neki osjećaju na punom stadionu na nogometno utakmici svog omiljenog kluba možete osjetiti na gledajući omiljeni tim na velikom esport finalu. Pitajte gamere ili one koji igraju natjecateljski, koliko prijatelja su stekli kroz videoigre. Znam neke i koji su se upoznali u Call of Dutyju 2, a danas su i kumovi.

Igranje videoigara može služiti za izoliranje od vanjskog svijeta. Baš kao i knjiga, film ili štošta drugo. Međutim, videoigre spajaju. To je pogotovo izraženo u esportu.

Postoje i druge predrasude i zablude o esportu. Iz osobnog iskustva ovo su nekako najčešće. Neka i ovo bude korak da prema tome da ih se riješimo.